društvena dešavanja na Balkanu posebno politička dešavanja i sve one izvitoperenosti koje čine osobe koje su umislile da se mogu baviti politikom
petak, 31. srpnja 2020.
Savremena bajka o ovcama
Bajka kao i svaka druga. u kojoj životinje imaju ljudske karakteristike. izgleda da u stvarnom životu ljudi dobijaju životinjske karakteristike pa tako i ova savremena bajka nadje se izmedju tradicionalnih i savremenih bajki.
https://www.youtube.com/watch?v=UkWaYTw8Pss&frags=pl%2Cwn
četvrtak, 30. srpnja 2020.
Lijepo se provedite u krugu porodice
svim pratiteljima bloga koji obilježavaju vjerski praznik i osjećaju se muslimani čestitam bajram barećuli.
srijeda, 29. srpnja 2020.
Danas je dan D za Veliku Srbiju
Poštovani čitaoče da li vjeruješ da od današnjeg dana se odlučuje da li će
biti ponovo rata na Balkanu! Ulični neredi i haos na ulicama nisu donijeli bog
zna šta. Zapravo možemo konstatovati ništa se nije promijenilo osim onih
demonstranata na vlasti je ostala Vlast. U nastalom kaosu srpski stratezi
smatraju da mogu povratiti sve do sada izgubljeno u izgubljenim ratovima. Odugovlačenjem
konačnog razrješenja i zatvaranja balkanske krize uz pomoć višestranog
poigravanja i korištenja slabosti uključenih strana srpska politika pokušava
dobiti na vremenu kako bi spremno dočekala nekakav novi veliki geopolitički
preokret na čijem provociranju aktivno radi. Osim što je igra srpske politike,
praktički sračunata na izazivanje velikog sukoba moćnih izvanregionalnih igrača
u kojima bi ona profitirala u ovome povijesnom trenutku teško ostvariva, ona je
ipak izuzeto opasna jer balansira po samim crtama sučeljavanja najmoćnijih
država svijeta. Kako god se razvijali događaji, Beograd i politički krug oko
Aleksandra Vučića može biti siguran da će u nekoj novoj velikoj ratnoj igri
biti jedini gubitnik, a nikako dobitnik. Koliko iskustva Evropska unija ima sa
riješavanjem konfliktnih stanja kao što je ovaj Balkanski? Takodje, ne smije se
zaboraviti da su upravo oni iz „gospodje Evrope“ istjerali iz dešavanja svjetskog
„dežurnog policajca“. Balkan nije Libija, Sirija ili nekakav južni Sudan po
kojima se može tek tako haračiti iako napuhanim europskim diplomatima
vjerojatno svi djeluju jednako blesavo i naivno. No, to je samo opasni privid. Ukoliko
se radikalno ne promijene stavovi uključenih u balkansku krizu i način
djelovanja europskih moderatora koji pokušavaju istisnuti bilo kakav sporazum,
koji bi prije svega njima odgovarao, ratni požar će se nekontrolirano
rasplamsati.
Činjenica da
je Specijalno tužiteljstvo Haškoga suda podignulo optužnicu za ratne zločine
protiv kosovskog predsjednika Hashima Tachija svjedoči o rastućem raskolu
između SAD-a i Europske unije, izjavio je Montgomery. On je siguran kako objava
optužnice protiv kosovskog čelnika uoči njegovih pregovora s predstavnicima
Srbije u Bijeloj kući, nije slučajnost. Radi se o pokušaju uništenja
inicijative posebnog predstvanika američkog predsjednika po tom pitanju
Richarda Grennela, navodi američki diplomat. „Nitko ne vjeruje kako je to
slučajnost!“, kazao je Montgommery u intevjuu za Tanjug. Također naglašava kako
sukob pozicija SAD-a i EU „jamačno neće dati mogućnost za pronalazak rješenja
kosovskoga problema u skoroj budućnosti“.
Većina građana Srbije potpis na priznanje Kosova bi smatrala izdajom
i jednostavno bi potpisnika nabili na kolac ako prije toga ne bi uspio
pobjeći. Stoga ni eventualno vanjsko rušenje Vučića ne bi dalo očekivane
učinke, dokle god je u pretežitom dijelu političkog korpusa živo
uvjerenje da se Kosovo može vratiti pod okrilje Srbije. Tko god prizna Kosovo,
nabit će ga na kolac. Sa srpske strane u takvoj situaciji građanskog
raspoloženja jednostavno nema prostora za neke velike pregovore i ustupke. Nije
problem samo Vučić, nego prevladavajuća politika u Srbiji, bila ona na vlasti
ili opoziciji i prevladavajući stavovi građana. No, nije ni Srbija ta koja nema
prostora za manevar. Identična situacija je i s Europskom unijom koja ne želi
nikakvu korekciju granica u Europi i koja je onemogućila američki plan o
korekciji granica Kosova i Srbije zamjenom teritorija nakon čega bi uslijedilo
priznanje Kosova. Očito je da svi imaju malo manevarskog prostora i da svi
akteri ne čine ono što bi željeli, nego ono što moraju. To je opasna pat-pozicija
koja ukoliko se nastavi, ne može voditi ničemu drugome do ratnom razriješenju.
Nasilni prosvjedi u srpskim gradovima proizvod su upravo takvog geopolitičkog
okvira. Balkan je zapravo već u plamenu za sada posredničkih sukoba suzavcem,
palicama, kamenjem i molotovljevim koktelima, a ako se stvari nastave odvijati
u istom smjeru, lako mogućim pravim ratnim sukobima. Taj novi, po
sadašnjem stanju stvari, neizbježni rat, razlikovat će se od svih dosadašnjih
balkanskih ratova. Gospodari NATO-a najmoćnije države Zapada primjenom
superiorne vojne tehnologije mogu razoriti civilnu i vojnu infrastrukturu
Srbije i nanijeti gubitke ključnim vojnim potencijalima. Ipak, posve je sigurno
da udari iz zraka i velikih udaljenosti neće u potrebnoj mjeri uspjeti neutralizirati
kopnene borbene potencijale. Problem je što nitko od umiješanih svjetskih sila
nije raspoložen čizmom svoga vojnika stupiti na tlo BiH ili Srbije u okviru
pravih ratnih operacija. Nije teško zaključiti gdje će velike sile, ukoliko
dođe do tako velikog razvoja događaja, tražiti potrebne vojničke čizme.
ponedjeljak, 27. srpnja 2020.
Kako loviti pacove. Jednostavno zakonom
Mnogo
nacionalista i šovinista vide šansu na lokalnim izborima šansu da se smjeste i
uhljebe do slijedeće još bolje prilike a to su opći izbori za dvije godine. I kako
ih gradjani mogu loviti. Drugo je pitanje kako pomoći nezavisnim kandidatima
našim komšijama kojima je izgleda puna kapa loše politike i loših političara. Jedan
je odgovor. A to je žalba i tužba. O čemu se radi. Zakon o izborima ima jedan
dio koji govori o finansiranju kampanje pred izbore pa tako je definisao koliko
jedna politička partija može potrošiti novca za jedne izbore. A to je jasno
definisano nikako više od 30 pfeninga. O čemu se radi. Dakle npr. U jednom
gradu od 100.000 stanovnika nema više od 90.000 glasača. Po toj logici svaka
partija na lokalnim izborima ne smije potrošiti više od 27.000 KM. To ovako na
prvu izgleda mnogo medjutim u kampanji nije mnogo čak je smiješno. Evo ovako to
izgleda. Jedan džambo plakat je 400 KM na mjesec, jedan plakat u štampi je oko
8-10 KM, letci, razglas, bina. Rasvjeta. Sve to ima cijenu. Čak i kada neki od
pjevača pjeva za političku partiju mora potpisati ugovor platiti na to porez i
tek onda odustati od zarade i prijaviti da je to njegova donacija toj
političkoj partiji. Nema poklona koji neće biti prijavljeni sve ima cijenu. Ne može
načelnik općine uzeti kombi iz javnog preduzeća za potrebe političke partije. Sve
su to stvari koje obični gradjani trebaju prijaviti lokalnoj izbornoj komisiji.
Čak i paketi koje su do sada pojedine partije dijelile pred izbore treba
prijaviti i oni imaju cijenu. Pa vi izračunajte kako neko može dobiti paket od
5 ili 6 KM da bi glasao za tu partiju a mogao je dobiti samo 0,30 pf. I to se
prijavljuje lokalnoj izbornoj komisiji. Kakve su kazne. Ono što je najvažnije
političkim partijama novčana kazna je najblaža, nakon toga nešto ozbiljnija je
kazna skidanje nekih od lidera sa liste kandidata. A treća najteža kazna je
skidanje političke partije sa izbora.
Dakle
mogu li gradjani utjecati na izbore naravno da mogu.
nedjelja, 26. srpnja 2020.
30 godina vladajući političari spremaju nam traume, ove izbore nezavisni kandidati spremaju promjene.
Velike partije koje
kroje nam život gube snagu i svoj prostor za odlučivanje. Veliki broj
političkih partija je samo posljedica nedosljednosti nacionalističkih vodja da
vode normalnu gradjansku opciju i uspostavljaju normalnu gradjansku državu pa
tako poslije mnogo lokalnih partija koje se bave lokalnim temama koje se bave
običnim čovjekom na narednim lokalnim izborima je veliki broj nezavisnih
kandidata. Spisak gradova gdje ima nezavisnih kandidata nije mali: Prijedor
Bijeljina, Banja Luka, Doboj, Stanari, Ugljevik,
Živinice, Sapna, Zvornik, Zenica, Bratunac, Visoko, Jablanica, Ljubuški, Čitluk,
Čapljina, Stolac, Srebrenica. Ovo je očigledan dokaz da su gradjani BiH
nezadovoljni postojećom političkom ponudom. I to nije sve Gradonačelnici nezavisni
kandidati će se pojaviti u nekoliko gradova: Velika Kladuša, Bihać, Srebrenik, Kalesija,
Glamoč, Zenica, Srebrenica, Novi Travnik, Čapljina, Stolac, Foča, Pale, Han pijesak,
Breza, Visoko, Kiseljak, Novi Travnik, Livno, Bratunac, Donji Vakuf, Glamoč, Sapna,
Kalesija, Teslić, Jajce, Ribnik, Ključ, Ugljevik, Lopare, Tuzla, Srebrenik, Sanski
Most, Bosanski Petrovac i Bijeljina. Na prošlim lokalnim izborima njih osam je
i osvojilo poziciju načelnika ili gradonačelnika kao nezavisni kandidati. Na ovim
lokalnim izborima je za očekivati da će ih biti više nezavisnih i gradjananski
orjentisanih načelnika i gradonačelnika. Novo vrijeme za BiH dolazi.
petak, 24. srpnja 2020.
Sda priznala poraz u Zenici
Izbori nisu ni počeli tek smo stigli u fazu ovjere kandidata
ali se medju političkim kandidatima mogu primjetiti stanovite akcije i
reakcije. Naime, najveća partija u bošnjaka mada oni ponekad kažu da su stranka
centra i to još gradjanska na naredne lokalne izbore se kandidovala za izbor
vijećnika na listi manjinskih naroda u Zenici i samim tim priznala poraz na poziciji za
gradonačelnika. Sasvim je izvjesno da bi Fuad Kasumović dosadašnji
gradonačelnik Zenice mogao dobiti još jedan mandat od četiri godine kada
suparnička politička opcija sakuplja mrvice kao što je vijećnik ispred
nacionalnih manjina.
Ovim činom SDA se upisala u one političke opcije
totalitarnih sistema u kojima ništa ne prepušta slučaju makar to bio i vijećnik
iz kategorije manjinskih naroda ali zato sasvim uspješno preko svojih medijskih
promotora na elektronskim medijima i naravno u tiskanim medijima ovakvu činjenicu
pokrivat će pričom o gradjanskim normama i ponašanju političke partije u
odnosu sa drugima. Očito da njima nije opozicija potrebna da iskustvo iz
vremena koje još traje i nesposobnost da i pored činjenice da su imali većinu u
gradskom vijeću Zenice nisu uspjeli staviti pod kontrolu gradonačelnika, ovaj put za
naredne izbore pokušavaju pokriti sve što se pokriti može.
U zadnjih dvadesetak godina SDA je imala vjernog pratioca u
općinskom tj. Gradskom HDZ-u kojeg na narednim lokalnim općinskim izborima neće
biti. I pored formalnog postojanja dvije političke partije sa hrvatskim
predznakom izgleda da je svadja od prije četiri godine ugasila obje političke
opcije. Tako, hrvati u Zenici će ukoliko žele biti dosljedni svog nacionalnog
identiteta mogu svoj glas dati Hrvatskoj stranci prava BiH, koja će vjerovatno
u SDA krilu zamjeniti se sa HDZ-om BiH ili HDZ-om 1990. jer su do sada tako ove
političke opcije funkcionisale u ovom gradu.
SDA je pokazala svojim kandidatom na listi manjinskih
naroda da nema snage i znanja naći pravi lijek za kandidata kao što je Fuad
Kasumović
četvrtak, 23. srpnja 2020.
Kako nas je prevarila obećana zlatna kašika
Procjene govore da izvan BiH živi 3,5
miliona bosanaca i hercegovaca. Medjutim to su ljudi koji se nemaju vratiti u
BiH i trebamo biti objektivni nemaju niti znanja šta je to BiH, čak niti gdje
je BiH.
Namjera mi je vidjeti i
sagledati činjenicu da je BiH imala vodje koje ne zaslužuje, kako prije tako i
danas. A za tu konstataciju jedan od dobrih argumenata je veliki broj onih koji
ne pristaju na ove koji nas vode.
Najviše radno sposobnih stanovnika BiH jeste u
Njemačkoj, Sloveniji i Hrvatskoj. To su oni koji su u zadnjih trideset
četrdeset godina napustili zemlju. Druga činjenica koja govori
protiv onih na vlasti je da su oni o kojima ću u ovom kratkom tekstu govoriti u
ciframa su uspješni ljudi. Tu bi morali krenuti od pojma uspješnosti. Radi se o
skromnim ljudima koji svoj uspjeh doživljavaju u činjenici da žive normalno i
da imaju šansu i mogućnost s vremena na vrijeme bližoj familiji kupiti poklone
i dati im ga.
U Njemačkoj je 248 hiljada, 42
hiljade ih je u Sloveniji a u Hrvatskoj zbog blizine i dvojnog drzavljanstva ne
možemo tačno reći koliko ali slobodno se može vladati činjenicom da u Hrvatskoj
radi 100 hiljada Bosanaca i Hercegovaca.
Prostom računicom smo došli do
velikog broja a nismo spomenuli Austriju Francusku Holandiju. Dakle, BiH radno
sposobnog stanovništva koliko ima u zemlji ima u inostranstvu i to je onaj broj
koji ne želi raditi pod uslovima koje im nudi današnja političko uredjenje u
BiH.
Savezna
Republika Njemačka je zemlja s najvećim brojem bosanskohercegovačke dijaspore u
Evropi. Prema službenim podacima Federalnog zavoda za statistiku (Statistiches
Bunesamt) u ovoj zemlji živi 248.000 ljudi porijekla BiH, od kojih 167.975
državljani Bosne i Hercegovine. Najveći broj iseljenika bh. Porijekla živi u Bavarskoj (64.000),
Nord Rhein Westfallen (52.000), Baden-Wuttenbergu (52.000), Hesseu (31.000),
Berlinu (18.000), Rajnlandfalzu (9.000), Holandiji. Saška (8.000). Ovi
brojevi uključuju osobe bh. Porijekla, tj. One rođene u Bosni i Hercegovini i
osobe rođene u SR Njemačkoj, i osobe bh. Porijekla, tj. Osobe koje imaju
državljanstvo Bosne i Hercegovine i osobe koje imaju državljanstvo SR Njemačke,
ali poreklom su iz Bosne i Hercegovine.
Prosječna starost iseljenika iz
BiH u Njemačkoj je 37, što potvrđuje da je to mlado i ekonomski
najproduktivnije stanovništvo. Prosječna starost iseljenika iz BiH
prilikom imigracije u Njemačku je 23,7 godina, dok je prosječno trajanje
njihovog boravka u ovoj zemlji 22,3 godine. Ovi podaci ukazuju na
činjenicu da se mladi useljavaju u Njemačku i da je to dugoročno, a ne
privremeno.
Zanimljivo je napomenuti da je većina stanovništva završila
srednjoškolsko obrazovanje, još uvijek ga pohađa ili se upravo upisuje u školu.
Drugim riječima, samo oko 12% populacije koja vodi porijeklo iz BiH u Njemačkoj
ne posjeduje srednjoškolsku diplomu.
Od navedenih, 93% čine migranti iz BiH
prve generacije, vjerovatno osobe koji su stigle u Njemačku kao gostujući
radnici ili kao nekvalificirane izbjeglice tokom devedesetih godina. Sve u
svemu, broj osoba koje su završile srednjoškolsko obrazovanje više od pet puta
je veći u odnosu na broj onih koji nisu, pri čemu u obzir nisu uzete osobe koje
su trenutno upisane u školu ili koje su suviše mlade da bi pohađale školu.
Dijaspora iz BiH, uključujući i one sa
ličnim migracijskim iskustvom, odlučivala se za različite obrazovne alternative
u Njemačkoj. Većina ih je završila neku vrstu profesionalnog osposobljavanja
nakon srednje škole, dok ih je samo 8.000 završilo univerzitet. Ovo bi se lako
moglo promijeniti u drugoj generaciji, među kojom i dalje ima veliki broj osoba
koje tek trebaju dostići starosnu dob za upisivanje višeg obrazovanja ili ga
trenutno pohađaju, njih približno 58.000.
Za kraj ovo kratko pisanje govori o
milion i dvjesto hiljada radnika koliko je normalno da BiH živi i radi kao
normalna srednje razvijena evropska zemlja. Ali na vlasti imamo nesposobne
vodje od kojih običan svijet bježi.
srijeda, 22. srpnja 2020.
Kako smo ubijeni od idiota, kreditom
Zaduženje kod medjunarodnih banaka koje imaju
Slovenija, Hrvatska i Srbija govore o mnogo većem zaduženju od onog kojeg ima
BiH. Mnogo lakše je naći zajednički imenitelj
i vidjeti koliko je ko uspješan ili ne. Samim tim dobije se odgovor šta bi bilo
sa BiH da se kojim slučajem zaduži onoliko koliko su zadužene sve ostale zemlje
u okruženju. Kroz informacije koje su
prikupljene iz medija i preko interneta može se doći do zaključka šta je
uradjeno sa kreditima i šta je krajnji cilj zaduženja. Takodje nebitna je
nesposobnost političara jer su političari u regionu isto tako nesposobni kao
oni drugi treći ili četvrti.
Dakle, Slovenija je svoje kredite potrošila u privredu
i nova radna mjesta. Jer im za saobraćajnice kredit nije bio potreban iz
nekoliko razloga. Najosnovniji je taj što je zemlja mala i nije problem
periodično iz akumulacije iz godine u godinu radtiti etapu po etapu.
Repubika Hrvatska je trebala brze autoceste i
potrošila kredite u tu bazu. Naime, zemlja koja se primarno bavi turizmom
naravno da joj treba kvalitetna ponuda i dobar imidž. To su dobili i žive od
toga.
Najjednostavnije je pojasniti Srbiju.
Ona je svoje kredite trošila u svako nešto po malo ni u šta konkretno. Tako da
se njihov status bez kredita može pojasniti po onom što je u suštini najbitnije
a to je plata radnika. Danas je prosječna plata nešto veća od 400 eura. Da nije
kredita i zaduženja plate bi bile oko 300 eura. Dakle, krediti nisu
obezbijedili normalan život u Srbiji i jedva da stižu do egzistencijalnog
minimuma.
U nastavku teksta ćemo pokušati poredati
argumenta na ovu našu tvrdnju. A mnogo njih nemamo mjesta spomenuti jer ih je
za ovu činjenicu mnogo više od onog što je ovdje napisano.
Ukratko sve je to u pet deka jer Slovenija
bez kredita bi imala upola manje radnih mjesta nego sada. Hrvatska ne bi imala
mrežu autoputeva kakve ima danas samim tim niti zaradu koju postiže kroz
turizam.
Slovenija ima relativno razvijenu
ekonomiju, a njen dohodak po glavi stanovnika je najviši među svim slavenskim
zemljama. Slovenija je 2007. bila prva "nova" članica EU koja je
uvela euro kao
svoju valutu, zamjenjujući dotadašnji slovenski tolar. Već 2009. slovenski bruto domaći
proizvod po glavi stanovnika opao je 8%, što je najveći
pad unutar Evropske unije poslije baltičkih zemalja. Gotovo dvije trećine stanovništva zaposleno je u
tercijarnom (uslužnom) sektoru, a preko jedne trećine u industriji i
građevinarstvu. Prednost Slovenije leži u njenoj dobro obrazovanoj radnoj
snazi, razvijenoj infrastrukturi i njenom položaju na raskrsnici vrlo važnih
trgovačkih i transportnih puteva. Nivo
direktnih stranih investicija (FDI) po glavi stanovnika u Sloveniji jedan je od
najnižih među članicama EU, a produktivnost radne snage i konkurentnost
slovenske ekonomije još uvijek su daleko ispod prosjeka EU. Porezi su
relativno visoki, a tržište
rada je, po mišljenjima ekonomista, dosta
nefleksibilno, dok kompanije gube svoja tržišta na uštrb kineskih, indijskih i
drugih kompanija. Velika otvorenost slovenskog tržišta čini njenu ekonomiju
vrlo osjetljivom na ekonomske uvjete kod njenih glavnih trgovačkih partnera što
može promjeniti na njenu konkurentnost u pogledu cijena na međunarodnom planu. Osnovne
grane industrije u Sloveniji su proizvodnja motornih vozila, elektronske i
elektroničke opreme, mašina, lijekova i
goriva. Sve više dolazi do izražaja starenje radne snage što predstavlja
izražen problem slovenske ekonomije.

Agencija za statistiku Slovenije je saopćila da su
uslovi na tržištu rada u drugom tromjesečju 2019. godine. Broj zaposlenih
(991.000) i broj nezaposlenih (43.000). Stopa nezaposlenosti u Sloveniji 2016.
je iznosila 8,1 posto, nakon čega je zabilježen konstantan pad svih prethodnih
godina.
Po
podacima državne statističke kancelarije, krajem prošle godine u Sloveniji je
bilo 885.700 radno aktivnih osoba, među kojima i 87.700 stranaca, što znači da
je gotovo svaki deseti zaposleni – stranac. Najviše ih iz Bosne i Hercegovine
(42.000), a zatim iz Srbije (oko 11.000). Slede radnici iz Hrvatske, ali je
razlika u tome što Hrvatima za zapošljavanje u Sloveniji više ne trebaju radne
dozvole s obzirom na članstvo Hrvatske u Evropskoj uniji. Oko 7.100 zaposlenih
u Sloveniji je s Kosova, a oko 6.000 iz Makedonije. Najviše je zaposleno u
građevinarstvu.
Autoceste u Hrvatskoj
Gradnja autocesta je započela je ranih 1970-ih radnjom dionica Zagreb - Karlovac , Vrhnika - Postojna. U
periodu od 1970. do 1979. godine izgrađeno je 62,9. U narednoj
deceniji izgrađeno je 235,5. Iako je tzv Jadranska orijentacija predviđala
je povezivanje sjevera i juga Hrvatske, aktivnosti su svedene na tzv Transjugoslovenski
put .
Prostornim planom Socijalističke Republike Hrvatske iz 1988.
stvari se počinju pomalo mijenjati u korist povezivanja svih dijelova Hrvatske
i povezivanja s europskim prometnim putovima. Tako su u razdoblju od 1990.
do 2000. godine izgrađene ili dovršene mnoge dionice: tzv snježni dio
prema Rijeci (Oštrovica - Delnice - Kupjak), dionice prema Krapini,
dijelovima Istarskog Y , Masleničkom mostu i tunelu
Sveti Rok. Na kraju 2010. radovi su usporeni, tako da je
produžena veza krajnjeg juga, odnosno autoceste A1 prema
Dubrovniku. Unatoč tome, danas su svi veći hrvatski centri povezani mrežom
modernih autocesta s prometnom mrežom na tom području.
Oznaka
|
Neformalno ime
|
Zaliha
|
|
480.15
|
|||
60,00
|
|||
306.40
|
|||
96,90
|
|||
58,70
|
|||
81.25
|
|||
28,00
|
|||
64,20
|
|||
76,80
|
|||
8.50
|
|||
32,70
|
|||
Ukupna dužina autocesta / polu-autocesta:
|
1.306.50
|
utorak, 21. srpnja 2020.
BIVŠE JUGOSLOVENSKE REPUBLIKE DUŽNE 135 MILIJARDI EVRA
ekonomskevesti.com
FOTO: RAS / RAS SRBIJA
Spoljni dug republika
Istine radi, mora se reći, da je kupovna moć dolara, koje
je pozajmljivao Tito, bila 1982. godine, kad smo bankrotirali prvi put, za 2,67
puta veća od kupovne moći današnjeg dolara, a prema kalkulatoru Hrvatskog
numizmatičkog portala Kunalipa.
Ali da krenemo od Triglava prema Đevđeliji.. Bruto spoljni dug Republike
Slovenije 30. juna 2019. godine je iznosio 43,588 milijarde evra, a prema
podacima Banke Slovenije.
Hrvatska narodna banka je korigivala podatke o bruto
spoljnom dugu Republike Hrvatske i podigla ga sa stanjem 30. juna 2019. godine
na 44,564 milijarde evra.
Bruto spoljni dug Republike Srbije na isti datum je
iznosio 27,817 milijardi evra, govore dokumenti Narodne banke Srbije.
Narodna banka Severne Makedonije je takođe primenila
najnovije međunarodne standarde i nešto smanjila bruto spoljni dug Makedonije
na 7,843 milijarde evra.
Narodna banka Crne Gore je objavila da je bruto spoljni
dug te države poslednjeg dana 2018. godine iznosio 7,678 milijardi evra.
Jedina država koja svoj dug nije prikazala u evrima je
Bosna i Hercegovina. Bruto spoljni dug BiH 31.3.2019. godine iznosio je
8.280.468.000 konvertibilnih maraka. To je otprilike 4.243.000.000 evra.
Današnji dužnički saldo država nastalih na teritoriji
bivse SFRJ je otprilike 135,733 milijardi evra ili, po sadašnjem kursu
računato, oko 148,2 milijarde dolara.
Opravdanje: Kupovna moć ovih 148,2 milijarde evra ravna
je kupovnoj moći 55,9 milijardi onih dolara iz 1982. godine.
ponedjeljak, 20. srpnja 2020.
Koliko su u lopovluku zaglibili Slobodan i Mirjana 14 milijardi funti pa još četiri milijarde dolara
Deplasirano je reći
za bivšeg predsjednika Srbije da je bio partizan. Kako on tako i njegova žena. Da
je bio bilo šta drugo u ideološkom smislu ne bi mogao uraditi ono što je
uradio. Dakle, dva ideologa nesumnjivo inteligentne osobe su svoju
inteligenciju znanje i sposobnosti uz veliki podršku društva i političke
partije iskoristili da bi napravili lopovluk stoljeća. Cijela priča je
zapakovana u nacionalizam, a ni to u osnovi nije poticalo od njih dvoje nego su
imali satelite koji i danas funkcionišu kao politički otpadi društva, a produkt
su ovog politički vrlo utjecajnog bračnog para.
Postoji činjenica
koja ostaje misterija jer su oboje otišli sa ovog svijeta, da li su smisleno
koristili poziciju da bi profitirali ili su se bavili poltikom pa je lopovluk
došao kao hobi.
Oni to nazivaju
"pljacka stoleca" - sistematsko pranje procenjenih 14 milijardi funti
od strane g. Milosevica i njegovog bliskog kruga tokom 13 godina na vlasti. Jugoslovenske
vlasti smatraju da su ova nezakonita sredstva pomogla da se finansiraju
paravojne snage koje su odgovorne za neke od najgorih dela etnickog ciscenja u
ratovima koji su doveli do raspada bivse Jugoslavije. Oni kazu da je ostatak
ukradenog novca otisao na bogacenje g. Milosevica i njegovih prijatelja, koji
su navodno sakrili svoje bogatstvo na racunima u bankama u Svajcarskoj i
Kipru, i kompanijama koje osnivaju sirom sveta. Jedan od prvih tajkuna
Miloseviceve ere koji ce se suociti sa krivicnom istragom je Bogoljub Karic,
48-godisnji Srbin koji se uzdigao nepoznanice na svom rodnom Kosovu, gde
je bio mali biznsmen i kafanski muzicar, i postao jedan od najbogatijih ljudi u
Jugoslaviji.
G. Karic je takodje bio i ministar u kabinetu g. Milosevica tokom 78-dnevne NATO kampanje bombardovanja Jugoslavije 1999. godine.
G. Karic je takodje bio i ministar u kabinetu g. Milosevica tokom 78-dnevne NATO kampanje bombardovanja Jugoslavije 1999. godine.
Sredinom 1990-ih,
g. Karic je kupio nekretnine i osnovao kompanije u Londonu i Irskoj.
Prema
jugoslovenskim istraziteljima, jedna od dablinskih kompanija g. Karica,
Daki International, navodno se koristila kao kuca za pranje novca prebacivanog
iz Jugoslavije preko njegove sopstvene Astra banke. Ovu banku je zatvorila
jugoslovenska Narodna banka prosle godine posto je g. Karic odbio da plati
21 milion funti poreza propisanih kompanijama koje su profitirale od veza sa Milosevicevim
rezimom. "Tokom godina na milione dolara je proslo kroz Astra banku u
Beogradu do bancinog inostranog ogranka na Kipru, a zatim u njene
inostrane kompanije na Kipru i u Irskoj", tvrdi Mladjan Dinkic,
guverner Narodne banke Jugoslavije. "Sigurno je samo da se taj novac nikad
nije vratio u Jugoslaviju".
Uz Astra banku g.
Karic i njegova tri brata poseduju i kompaniju mobilne telefonije Mobtel i
televizijsku stanicu (BK Televizija). Takodje imaju kompanije i u Rusiji.
Prema poverljivoj
krivicnoj istrazi koju vrsi Ministarstvo unutrasnjih poslova neki clanovi Milosevicevog
rezima su profitirali od medjunarodnih sankcija nametnutih Jugoslaviji 1992.,
orkestriranih slozenih piramidalnih shema i nezakonito profitirali od
hiperinflacije, koja je bila rezultat nekontrolisanog stampanja novca pocetkom
1990-ih.
Neki prijatelji
Miloseviceve ere su jos koristili i sheme prekomernog fakturisanja i provizija
da prikupe na milijarde funti, koje su prokrijumcarili van zemlje u banke u
Svajcarskoj, Kipru, Lihtenstajnu i Libanu.
"Shema
prekomernog fakturisanja, koja je imala za rezultat razlicit privredni
kriminal, nastala je iz potrebe da se kupe predmeti neophodni za svakodnevni
zivot ljudi u Jugoslaviji, kao sto su lekovi, nafta, bolnicka oprema, benzin,
hrana i odeca", pise u poverljivom memorandumu iz kancelarije beogradskog javnog
tuzioca, upucenom vladi Svajcarske, kojim se trazi da se blokiraju racuni u
svajcarskim bankama koji pripadaju clanovima najuzeg kruga g. Milosevica.
Ovo su dijelovi
izvještaja koji je napisao Isabel Vincent dopisnik lista National Post
Idemo dalje
Politika je objavila u septembru 2014. tekst pod naslovom
„Mira Marković iznela četiri milijarde dolara u Rusiju!“
Diplomata Dušan
Bataković otkrio da mu je ruski ambasador, na pitanje zašto Markovićevu čuva
vojska, odgovorio: „Da ste vi doneli četiri milijarde dolara, i vas bi čuvala“
BEOGRAD - Informacija da je Evropska komisija ukinula
uredbu kojom je zamrznuta
imovina članovima porodice Slobodana Miloševića nije dotakla
udovicu bivšeg predsednika Jugoslavije, jer, kako kaže, imovinu u
EU nikada nisu ni imali. Upravo ta tvrdnja podgrejala je priču da je porodica
Milošević famozne kiparske milijarde, kojima se nikada do
kraja nije ušlo u trag, prebacila u Rusiju.O tome je nedavno govorio i
diplomata Dušan Bataković, koji je otkrio da je Markovićeva
u Rusiju unela čak četiri milijarde dolara. Zato, kako kaže, i ne treba da čudi
što je već 11 godina u izbeglištvu u Moskvi, gde je zaštićena kao „beli
medved“.Opustošena
zemlja- Miloševićeva žena živi u zaštićenom objektu koji je
neka vrsta „ruskog Karađorđeva“, gde je štiti ruska vojska. Pitao sam jednog
ruskog ambasadora kako to da Miru Marković u Moskvi čuva vojska, da ona živi u
jednom zaštićenom vekolikom objektu, ne baš kao Karađorđevo, ali povećem, van
grada i da je čuva vojska. Sžaljivo me je pogledao i rekao mi: „E, dragi
kolega, da ste vi doneli četiri milijarde dolara u Rusiju, i vas bi čuvala
vojska“. Kad podvučete crtu, u pitanju je jedna velika državna pljačka -
ispričao je Bataković.
- Srbija je više pokradena nego što su pokradene
najkorumpiranije zemlje u Africi. Ako izmerite količinu novca koja
je izneta iz ove zemlje, iz ove bogate zemlje, videćete da je zapravo u pitanju
organizovana pljačka - rekao je on u emisiji „Ćirilica“. Advokat Borivoje
Borović ide korak dalje i tvrdi da je porodica Milošević u Rusiju u stvari
iznela 14 milijardi dolara.- Prema tvrdnjama bivše vlasti, oni su, preko svojih
kurira, izneli prvo na Kipar, pa u Rusiju, 14 milijardi dolara. Oni sad tamo, u
Moskvi, žive u svojim feudima, a njihovi kuriri su danas ovde najbogatiji
tajkuni - kaže Borović pitajući se zašto više niko ne insistira na
izručenju Mire Marković i Marka Miloševića.Markovićeva tokom
jučerašnjeg dana nije odgovarala na naše poruke, ali njen blizak saradnik
Dragan Hadži Antić za Kurir kaže da nikakve milijarde nisu iznete u Rusiju.Hadži Antić:
Budalaštine- To su budalaštine. Vi niste normalni. Znate li vi
koliko je to uopšte četiri milijarde? Je l‘ vam tu informaciju dao onaj lopov
Dinkić? - rekao je on.Podsetimo, Markovićeva je napustila Srbiju u februaru
2003. i otišla u Rusiji, gde je dobila status izbeglice. Kad je srpsko
Ministarstvo pravde tražilo njenu ekstradiciju, zahtev je odbijen uz
obrazloženje da tome ne podležu izbeglice iako je bila na Interpolovoj
poternici.
Vučić protiv Tačija ili Tači protiv Vučića
Premijer Kosova Avdulah Hoti izjavio je da ponovo
pokrenut dijalog sa Beogradom nije tehnički, već, kako je rekao, "dijalog
o međusobnom priznanju. Ne postoji tehnički dijalog, već samo dijalog o
konačnom sporazumu o međusobnom priznavanju i normalizaciji odnosa između dvije
zemlje", napisao je Hoti.
Specijalna vijeća i Specijalno tužilaštvo Kosova su
privremenog karaktera s konkretnim mandatom i nadležnošću u postupku za zločine
protiv čovječnosti, ratne zločine i druga krivična djela prema zakonima Kosova,
koja su započeta ili izvršena na Kosovu u periodu od 1. januara 1998. do 31.
decembra 2000. godine od strane građana Kosova ili Savezne Republike
Jugoslavije, odnosno protiv njih. - To su optužbe protiv mene i našeg
zajedničkog rata sa SAD, NATO, Evropskom unijom i drugim prijateljskim
zemljama, za oslobađanje naroda Kosova od fašističke diktature Slobodana
Milošević i države Srbije. Danas vam uvjereno kažem da ovaj proces ne samo da
neće ponovo pisati ovu historiju ispisanu krvlju i žrtvom čitavog naroda u
borbi za slobodu, već nasuprot, od ovog procesa, koji god da je njegov tok i
koliko god da on traje, slavna historija otpora, preživljavanja i trijumfa nad
osvajačem, koji je želio da počisti albanski narod na Kosovu sa lica zemlje,
potezima etničkog fašizma, jednom zauvijek postat će nedodirljiva. Tokom ova
četiri dana, potrudio sam se da razjasnim i da dam informacije o mojoj ulozi,
mojim odgovornostima tokom rata, dakle tokom perioda koji pokriva Specijalni
sud. Sve ovo vrijeme bio sam u pratnji ambasadora Prospera u svojstvu advokata.
Ukoliko oni to urade na profesionalan način i nepristrano i časno, oni lako
mogu doći do zaključka da ja nisam učinio nikakvu vrstu zločina i navodna
kršenja. Poručio je da je u svakom slučaju “njihova borba bila pravedna, jer je
bila borba za slobodu”. Dodao je da je upravo zato Kosovo imalo podršku
demokratskog svijeta, Sjedinjenih Američkih Država, Evropske unije i NATO-a. Kako
je izjavio u videoporuci u subotu uvečer "ovo je nastavak, dug 21 godinu,
optužbi, kleveta i izmišljotina protiv Oslobodilačke vojske Kosova i nastojanja
naroda Kosova da se izbori za slobodu i državu".
U vrijeme potpisivanja Briselskog sporazuma 2013. godine
Aleksandar Vučić je bio „dečko koji obećava“, a danas je „dečko koji ne
izvršava“, izjavio je u intervjuu FoNetu predsjednik Upravnog odbora Foruma za
etničke odnose Dušan Janjić i dodao da ... predsjednik Srbije „još nije otpisan
kao Boris Tadić, ali je u sličnoj poziciji i ima još neko vrijeme“. Sumnje su
počele, iako još nije odlučeno da je to „brod sa koga treba pobjeći“. Stranci su oni koji su najviše investirali u
Vučića“, poput njemačkih narodnjaka, Britanaca i Amerikanaca, već sada
aktiviraju svoje mehanizme „stavljanja do znanja da mora stvari da mijenja ili
će oni mijenjati njega“. Povodom nastavka dijaloga Beograda i Prištine, on je
ipak primijetio pozitivnu promjenu u odnosu na prethodne susrete te vrste, jer
ona sada uključuje „osnovne informacije“ sa sastanka, a isključuje „emocije i
smatranja o pitanjima neke daleke budućnosti“. On procijenjuje da su „možda
nešto u međuvremenu naučili od Richarda Grenella", a to je da pokušaju sa
„win-win“ pozicijom, umjesto sa pričama „mora nešto da se izgubi, da bi onaj
dobio i obrnuto“. Govoreći o temama koje su otvorene u Briselu, Janjić je
konstatovao da one „ne mogu da se riješe ako nema političkog dogovora, ali da,
prije svega, ne mogu da se riješe ako pregovarači nemaju viziju“. On
obnavljanje dijaloga Beograda i Prištine vidi kao „drugi talas, a ne novi pik,
prvog talasa“, mada „nije riječ o dva različita procesa, već o kontinuitetu“.
Janjić ocjenjuje da će situacija biti jasnija poslije formiranja nove Vlade
Srbije. Upitan da li će se stvari oko Kosova rješavati mimo Beograda ukoliko
Srbija ne prihvati pravno obavezujući sporazum ili ne dopusti članstvo Kosova u
UN-u, Janjić je odgovorio da će „pravno obavezujući sporazum, šta god to
značilo, biti na kraju prihvaćen“. On smatra da će pravna obaveznost tog
sporazuma značiti „mijenjanje unutrašnjih regulativa“.
Kako je poručio, „ako Srbija želi da napreduje, ne bi trebalo da radi ono što je Vučić radio od 2016. godine sa idejom razmjene teritorija, kojom je zapravo ohrabrio stav o priznanju“, a istovremeno „bodrio snagu argumenata Njemačke o modelu dvije Njemačke“.
„Moja briga je sada da se njemačka politička scena ne okrene protiv nas“, upozorio je Janjić, argumentujući to strahovanjem „da Vučićevi lobisti i dalje pričaju o podjelama“. Vlast u Srbiji trebalo bi da stavi do znanja „da je riječ o dugom procesu, ali da problemi mogu brzo da se rješavaju kroz priznanje realnosti Kosova, odustajanje od terminoligije tzv. država ili Priština“ i prihvatanje činjenice da je riječ o "Republici Kosovo". Kako je razjasnio, u nju ne šaljemo ambasadora, ali sa njom normalizujemo odnose u dva koraka, s tim što je drugi korak potpuno priznanje, koje bi trebalo ostaviti za budućnost, dok bi u međuvremenu skinuli sa vrata sve ostale međusobne probleme. Uprkos otkazivanju sastanka u Vašingtonu, Janjić tvrdi da je Amerika veoma prisutna, što se vidi i na osnovu susreta (specijalnog izaslanika EU za dijalog) Miroslava Lajčaka sa (specijalnim predstavnikom State Departmenta za Zapadni Balkan) Matthewom Palmerom uoči skupa u Briselu. On je podsjetio da su i Rusi prisutni i obaviješteni, jer je Lajčak posjetio i Moskvu, ali je visokom evropskom predstavniku za spoljnu politiku i glavnom pregovaraču EU zamjerio što se „svima udvaraju“.
Kako je poručio, „ako Srbija želi da napreduje, ne bi trebalo da radi ono što je Vučić radio od 2016. godine sa idejom razmjene teritorija, kojom je zapravo ohrabrio stav o priznanju“, a istovremeno „bodrio snagu argumenata Njemačke o modelu dvije Njemačke“.
„Moja briga je sada da se njemačka politička scena ne okrene protiv nas“, upozorio je Janjić, argumentujući to strahovanjem „da Vučićevi lobisti i dalje pričaju o podjelama“. Vlast u Srbiji trebalo bi da stavi do znanja „da je riječ o dugom procesu, ali da problemi mogu brzo da se rješavaju kroz priznanje realnosti Kosova, odustajanje od terminoligije tzv. država ili Priština“ i prihvatanje činjenice da je riječ o "Republici Kosovo". Kako je razjasnio, u nju ne šaljemo ambasadora, ali sa njom normalizujemo odnose u dva koraka, s tim što je drugi korak potpuno priznanje, koje bi trebalo ostaviti za budućnost, dok bi u međuvremenu skinuli sa vrata sve ostale međusobne probleme. Uprkos otkazivanju sastanka u Vašingtonu, Janjić tvrdi da je Amerika veoma prisutna, što se vidi i na osnovu susreta (specijalnog izaslanika EU za dijalog) Miroslava Lajčaka sa (specijalnim predstavnikom State Departmenta za Zapadni Balkan) Matthewom Palmerom uoči skupa u Briselu. On je podsjetio da su i Rusi prisutni i obaviješteni, jer je Lajčak posjetio i Moskvu, ali je visokom evropskom predstavniku za spoljnu politiku i glavnom pregovaraču EU zamjerio što se „svima udvaraju“.
subota, 18. srpnja 2020.
GDJE JE ZLATO IZ JUGOSLAVIJE Ili koliko nam je zlata ukrao Kralj Aleksandar
Kratki odgovor mnogo!
Na današnji dan gram
zlata vrijedi 50,89 eura. A kralj Aleksandar sa svojim jatacima iz stare
Jugoslavije izvukao 129.460,61 tona zlata. U protuvrijednosti 658.825.442.900.
Eura ili 13.176.500.885.800 KM. Da li znate pročitati cifru. Radi se o
šestopedesetosam milijardi osamstodvadesetpet miliona četristočetrdesetdvije
hiljade i devetsto eura. Možete li to uporediti sa današnjim dugom ovih država
koje postoje na prostoru bivše Jugoslavije. U nastavku je tekst koji
će dati odgovore na pitanje od kuda mi ove cifre!
Da li vam je sada
jasno zašto se raspala jugoslavija. Zašto je kralju bio zabranjen povratak i
zašto se on nije previše brinuo da se vrati u Jugoslaviju. Da li vam je sada
jasno da je kojim slučajem kralj želio sačuvati Jugoslaviju i ovaj novac uložio
u naoružanje da bi okupatori mogli ući onako lako u Jugoslaviju.
Zašto je na početku
rata britanski premijer podržavao mladog kralja Aleksandra i sve do 1943.
smatrao četnike za saveznike u Jugoslaviji.
Zašto sve ovo
spominjem dva su razloga jedan je tekst koji je u nastavku a našao sam ga u
staroj štampi. A drugi razlog je što se problemi na Balkanu ne rješavaju na
kratak rok i nikako nisu problemi koji ovdje imaju odgovor. Mnogo ali mnogo
toga je upleteno na Balkanu.
A sve je to zbog novca
zapravo zlata.
Краљица Марија са
синовима Петром, Томиславом и Андрејем
У другој половини
тридесетих година прошлог века кнез Павле је био дубоко свестан европске
реалности, да се версајски систем распада и да је Немачка постала полуга која ствара
нови поредак. То је значило да у тој констелацији односа Југославија мора
пронаћи своје место.
Увиђајући опасност
по земљу и пре почетка Другог светског рата, Савет земаљске одбране Југославије
доноси одлуку да се златне резерве полако склањају из Београда. Прво је део
златних резерви пребачен у Енглеску, у мају 1939. године. Транспорт је извршен
разарачем „Београд”.
У Енглеску је стигло
980 сандука у којима се налазило 3.379 златних полуга. Народна банка Краљевине
Југославије у Лондону је већ имала 225 златних полуга, па је та резерва увећана
на 44.886,61 килограм. Према свим расположивим подацима до којих је дошао
историчар Миодраг Јанковић, уочи пуча 27. марта 1941. године Краљевина
Југославија је поседовала 84.574 килограма чистог злата.
После почетка Другог
светског рата, када се очекивао напад на Енглеску, одлучено је да се злато
хитно пребаци у САД. У Њујорк је из Енглеске транспортован 33.683,51 килограм
злата. У енглеском трезору до краја рата је остало 11.203,10 килограма.
Средином 1940. године
организована су још два транспорта: злато је повучено из Швајцарске и преко
Атине упућено у Њујорк (344 сандука, односно 14.168,16 килограма чистог злата).
Непосредно пред
бомбардовање Београда, Народна банка Краљевине Југославије је код Федералних
резерви у САД имала 41.666 килограма злата.
Тих дана, тачније
18. марта 1941. године, Народна банка продала је 20.002 килограма злата за
11.225.000 долара а новац је депонован код Бразилске банке.
У трезорима у земљи
остало је 10.703,41 килограма: у ужичком подземном трезору 9.611,30 и у
Сарајеву 1.089,80 килограма. Ово злато доцније су отеле усташе.
Злато из ужичког
трезора (204 сандука) пребачено је у Никшић и склоњено у пећину Требјесу. Ни ту
није дуго остало, већ је сутрадан пребачено на аеродром Крапино поље због
транспорта у иностранство. На никшићком аеродрому остало је 190 сандука
државног злата.
У авионе је, због
мале носивости и превеликог броја „побегуља”, укрцано свега 14 сандука, са 674
килограма злата. Пучистичка влада понела је осам сандука (385 кг) а генералитет
шест (289 кг). У авиону генерала Боре Мирковића било је највише, три сандука са
златом.
Злато које су донели
у Енглеску пучисти су морали да депонују у Енглеској банци. Од тога су
исплаћиване плате министрима и службеницима у њиховим владама у Лондону, као и
месечне принадлежности краљици Марији, краљу Петру Другом и његовој браћи
краљевићима Томиславу и Андреју до 1952. године.
То није било све.
Пучистичке владе – генерала Симовића, Слободана Јовановића (две), Милоша
Трифуновића, Божидара Пурића и Ивана Шубашића – имале су на располагању депозит
Народне банке Краљевине Југославије у банци Федералних резерви у Њујорку у
износу од 24.587.814,08 долара. На том рачуну после рата је остало неутрошено
свега 662.757,13 долара. Они су, у емиграцији, потрошили скоро 20 милиона
долара.
Од злата које је
остало у Никшићу, 100 килограма је украдено у хаосу око бекства владе.
Италијани су отели 176 сандука или 8.393,22 килограма. Немци су у манастиру
Острог запленили четири сандука са 188,45 килограма. Четници су пронашли и
узели један, а Озна пет сандука и пренела их у Београд.
После дугогодишњих
истраживања Репарационе комисије после Другог светског рата утврђено је да је у
власништву ФНРЈ остало 49.033 од предратних 84.574 килограма монетарног злата.
Шта се десило са 35.541 килограмом?
Шта се десило са 35.541 килограмом?
Пучисти су поарчили
скоро 20 милиона долара. Влада САД је проценила да је конфискована имовина
њених грађана у Југославији, која је објективно вредела између три и четири
милиона, вредна 17 милиона долара.
Тако су „наши савезници”
Американци из југословенског депозита од 41.666 килограма монетарног злата
узели 15.649,22 килограма и наплатили оружје, униформе, храну, возила, авионе –
све оно што су у виду помоћи за време рата испоручили Титовим партизанима и
Михаиловићевим четницима. Краљ Петар Други је из Никшића одлетео само с личним
пртљагом. Кнез Павле је, с породицом, 27. марта 1941. године у поноћ, такође
само с личним пртљагом, укрцан у воз који га је одвезао у Грчку, где је предат
Енглезима, који су га интернирали у Кенију.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
Grad bez žena nema sutra
Nikada lošiji rezultati za ideju gradjanske BiH upravo su završene. I možemo posmatrati rezultate toga. U gradskom vijeću Zenice,...

-
Kratki odgovor mnogo! Na današnji dan gram zlata vrijedi 50,89 eura. A kralj Aleksandar sa svojim jatacima iz stare Jugo...