Uvod u roman - Mjesec od srebra

Bosna je zasebno društvo. Ovdje su postoje tri vjere koje nikada nisu živjele u potpunoj izolaciji jedna od druge. 

„Bosna je postala ono što je uvijek bila. To je zajednica koja iza sebe ima tradiciju.“ 

Zbog sukoba vjera uništena je Bosna. Bogumilstvo, kao vjera, se održalo zahvaljujući činjenici da je bilo narodna vjera i da je okupljalo sve slojeve. Sve dok je postojalo jedinstvo između vladara i naroda trajalo je bogumilstvo kao vjera.

U prvim godinama vladavine Stjepana II teritorija bosanske države se povećala. Iskoristivši nerede u Srbiji proširio je teritoriju na jugoistoku. Zauzima dio Huma i dolinu Neretve koja predstavlja značajan put prema Jadranu. Daljim osvajanjem prema istoku pod Tvrtkom I Bosna je zaržala ovaj teritoriji i izlaz na more. Bosna se pridružila Dubrovniku i ostalim trgovačkim silama Jadrana. 

Stupanjem Hrvatina Stjepanića u vazalni odnos prema Stjepanu II, Bosna je došla u posjed gradova Ključa na Sani i Kotora. U Bosni postoji veći broj utvrđenja. Za nastanak gradskog naselja daleko su značajniji novi ekonomski procesi koje je sa sobom donio razvoj društva. Razvoj je potican kroz rudnike u koje su dolazili njemački rudari da bi eksploatisali prirodna bogatstva Bosne. Uz rudarske jame okupljaju se trgovci i tako se osnuje selo koje svojim daljim razvojem prerasta u grad. Temelji razvoja postavljeni pod vlašću Stjepana II učvršćeni su pod vlašću Tvrtka I. Nisu gradovi samo administrativna središta već i sjedišta feudalaca. Najviši stepen razvoja dosegli su rudarski gradovi, ali je njihov razvoj zavisio od razvoja rudnika. Na osnovu olova, rudnik Olovo se, pored Srebrenice, razvio u vodeći rudarski i trgovački centar na bosanskom području. Najstariji rudnik srebra u srednjoj Bosni je Ostružnica. Dubrovčani su predvodili trgovinu u Bosni tako da dolazi do razvoja snažne dubrovačke kolonije koju je vodio konzul. Domaći svijet u Srebrenici takođe uzima učešća u trgovini. Na Drini se trgovina ne zasniva na rudarstvu. Ova pokrajina razvijala saobraćaj.

Osnovni oblik zemljišnog posjeda koji je karakterističan za srednjovjekovnu Bosnu je baština. Baština je stečena i priznata vjernom službom i zaštićena vjerom gospodskom. Plemenita baština označava zemlju koja je prvobitno pripadala plemenu, a zatim je podijeljena pojedincima. U porodici ovaj termin označava puno i neograničeno pravo vlasništva nad zemljom.

Najveći feudalci su vremenom kroz vjernu službu stekli toliku moć da su na svojim posjedima preuzeli funkciju državne vlasti. Takvi feudalci su bili poznati pod imenom rusaška gospoda. Formalno su priznavali kraljevu vlast, ali su svojim posjedima upravljali poput vladara. Često je njihova moć presudan glas na Stanku, gdje se odlučuje o najvažnijim pitanjima vezanim za Bosnu.

Stanak predstavlja državni aparat koji je uz kralja upravljao srednjovjekovnom Bosnom. Na Stanku su donošene sve najvažnije odluke vezane za Bosnu, a sastojao se od svih velikaša Bosne. Crkveni velikaši nisu bili uključeni u Stanak. U bosanskoj državi nisu postojali utvrđeni manastiri i samostani kao u drugim državama na Istoku i Zapadu. Ovo se može objasniti pojavom i širenjem hereze koja je imala odraza na cjelokupni društveno-ekonomski i politički život bosanske države.

Pored Bogumilstva u Bosni se pojavljuje i katoličanstvo i pravoslavlje koje ne hvataju dublji korijen. Od vladavine bana Kulina pa do Stjepana ll u Bosni najjači uticaj ima učenje Crkve bosanske. Ona se razlikovala od drugih crkvi jer nije imala materijalnih zahtjeva i zato je prihvatana od strane svih slojeva stanovništva. Za razliku od drugih, Crkva bosanska nije gradila veličanstvena svetišta, nego svetišta napravljena većinom od drveta, što je jedan od glavnih razloga zašto danas na područiju Bosne i Hercegovine nema ni jednog Bogumilskog svetišta. Crkva bosanska je predstavljala moćnog zaštitnika feudalaca od vladareve samovolje. Vladari su morali poštovati Crkvu jer im je ona, pružajući podršku njima, osiguravala i podršku naroda i vlastele. Bila je karakteristična samo za srednjovjekovnu Bosnu.